Jedna stvar je teška, ali ozbiljno potrebna čovjeku kako bi se iskreno radovao svakoj pravoj sreći, kako svojoj, tako i tuđoj, a to je da dok odrasta i odlazi u svijet koji je okrutnije i teži od držanja za ruke roditelja dok uči hodati ili učenja da jede kašikom, a ne prstima, čovjek treba da ostavi u sebi dijete sa svim naučenim radnjama odraslog čovjeka. Kako vrijeme prolazi to je sve teže održati i sačuvati u sebi, a još teže njegovati među hrpom ljudi koji će te nazvati luđakom, jer se raduješ dugi poslije kiše, nečijem dobro napisanom tekstu, skakanju u lokvice poslije pljuska, jutarnjim zrakama sunca, putanji mjeseca ili bilo čemu što će izmamiti osmijeh na licu. Poput djeteta bez predrasuda širiš svakoj novoj prilici ruke i odustaješ samo od onog što će činiti zlo tebi ili drugima. Zaista, vrijedi biti dijete u tijelu čovjeka, samo ne zaboravi to da pokazuješ kroz svoja djela i riječi, čini dobro i voli poput onog malog dječaka ili male curice koja se radovala što će opet sv
Slike su uspomene koje čuvamo negdje na dohvat ruke kako bi ih mogli dohvatiti kad to poželimo, ali imaju te uspomene koje čuvamo u srcu i one nas prate i dođu pozvane, ali i nepozvane. To se zove muzej, a duša je oda tog muzeja.