Kad dođe kraj, teško je biti iskren prema sebi i reći: "Borba tek počinje i ovo je početak." Kad dođe kraj, dođe i hiljadu pitanja "Zašto?", iako znaš da na neka pitanja ne možeš dobiti odgovor određeni period s vremena na vrijeme postavljaš sebi takva pitanja i tvoje misli lutaju. Kad dođe kraj pitaš sebe "A jesam li još šta mogla uraditi da ne dođe do ovoga?", postavljaš takva pitanja sama sebi, iako znaš da se druga strana davno predala i odabrala kraj, a da nije bila iskrena prema tebi. Kad dođe kraj, zamišljaš kako bi bilo da se dešavalo sve drugačije. Teško je prihvatiti kraj koji dođe nakon mnogo zajedničkih godina. Teško je priznati sebi da je vrijeme za novi početak, koji je sad bolan, ali negdje u sebi vjeruješ da ćeš biti zahvalna što se sve to desilo i što ćeš upoznati novu sebe. Početak nakon kraja nije uopšte jednostavan, on je počeo, ali i dalje postoji misao u tebi o težini, o patnji koju su doživjela, o izdaji, o svemu onome če
Slike su uspomene koje čuvamo negdje na dohvat ruke kako bi ih mogli dohvatiti kad to poželimo, ali imaju te uspomene koje čuvamo u srcu i one nas prate i dođu pozvane, ali i nepozvane. To se zove muzej, a duša je oda tog muzeja.